Anna Kanepone

O planinama, izazovima i pravim ljudima – priča stažistice u Hrvatskoj školi Outward Bound!

Outwardb Iskustvo Komentirajte

“I, koji su ti planovi za vikend? Ideš opet nekamo usred divljine?”, upitala je pomalo sarkastično moja sestra, ne po prvi put.

Moja ljubav prema prirodi i boravku u njoj počeli su još dok sam bila dijete i kad su nas roditelji vodili na ljetne praznike. Tijekom dana mnogo smo planinarili i razgledavale prirodne krajolike, no najbolji dio su uvijek bile noći u priređenom kampu, gdje smo kuhali večeru na otvorenoj vatri te spavali u šatorima.

Još uvijek se sjećam prvog puta – moji roditelji su posudili stari vojni šator od mog ujaka. Izgledao mi je prilično čudno i imao je nekoliko rupa na stranicama. Moje uzbuđenje oko spavanja u šatoru bilo skoro u potpunoj suprotnosti prestravljenosti moje sestre koja nije mogla zaspati od straha da bi zmija mogla ući kroz rupe u šator. Tada sam i prvi put vidjela krijesnice – insekte koji proizvode bio luminiscentno svjetlo tijekom sumraka kako bi privukli suprotni spol. Tada mi je i znanstveno objašnjenje bilo potpuno nebitno, dok sam promatrala čarobna svijetla kako se kroz travu kreću oko mojih nogu, iznova i ponovno.

Tijekom sljedećih nekoliko godina ljubav prema prirodi zadržala se negdje u meni i vjerujem da je to jedan od razloga zašto sam poslije srednje škole upisala studij turizma te počela volontirati na Islandu u organizaciji koja je održavala projekte vezane uz zaštitu prirode.

Na jednom od tih projekata imali smo i ekspediciju na vrh planine, a usput smo mijenjali stare planinarske oznake novima – metalnim i prilično teškim. Kišilo je, vjetar je puhao nevjerojatno jako te smo morali nositi vreće s oznakama skroz do vrha. A već smo se penjali po drugi put, budući da smo prvi puta ostali bez oznaka prije samog vrha. A bio mi je i rođendan.

Kad smo napokon stigli na kraj staze koja je vodila do vrha, svi su bili nevjerojatno umorni te zasigurno ne najbolje volje, s obzirom da nas je još čekao dugi povratak. Gledajući oko nas, činilo se da nitko nije bio ovdje već duže vrijeme i stare oznake bile su jedva vidljive, otežavajući nam izbor smjera kretanja. Sama staza bila je veoma strma, a stijena uz koju smo se penjali mogla se odvaliti i pasti svaki čas. Vjetar je puhao toliko jako da nas je mogao srušiti na pod svakog časa. Jedan krivi korak i život bi ti mogao proći pred očima.

I tako sam se našla pred izborom – prihvatiti izazov i nastaviti put prema vrhu s ostalima ili ostati dolje na sigurnom. S obzirom na sveukupni umor i vremenske (ne)prilike, druga ideja se stvarno činila primamljivijom od prve. Ali zaboravila sam na jedan detalj – moju ekipu! Moj ostanak značio bi netko mora također ostati samom jer nije bilo sigurno ostati sam bez mobitel i karte. Netko bi također morao preuzeti nošenje mojeg dijela oznaka.

U tom trenutku shvatila sam da je zbog grupe najvažnije ne odustati i da je nastavak ekspedicije važniji od svega ostalog. Na temelju dosad provedenog vremena zajedno, znala sam da im mogu vjerovati, bilo nasred planine, bilo u svakodnevnoj životnoj situaciji. Tako sam odlučila nastaviti istim putem, prihvatiti izazov.

Nakon pola sata napornog penjanja, koncentriranja i borbe s vjetrom, napokon smo stigli na vrh. Pogled s vrha je oduzimao dah i čak smo podijelili malu torticu povodom mog rođendana. Znala sam da se bez ovih ljudi uz mene, bez razgovora i timskog rada ne bih mogla uspeti dovde.

I evo me opet – prihvaćam sljedeći izazov koji je život stavio pred mene – ovog puta na stažiranju u Hrvatskoj školi Outward Bound – s još više ekspedicija i izazova za svladati!

Anna Kanepone

Podijeli s prijateljima!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *