Mission expedition 1

Misija – ekspedicija

Lucija Novosti Komentirajte

Bijaše lijepi sunčan zimski dan. Dva agenta BiB OB-a, krenuše ujutro u zračnu luku ne bi li se dočepali aviona koji će ih prebaciti u Veliku Britaniju. Put je bio pomalo složen, no to, zapravo, i nije bitno za ovu priču. Zadatak, na koji ih je poslala jedna organizacija, bio je da istraže način rada i uspostave političke veze s drugom organizacijom u Engleskoj.

Uz manje peripetije, sve je teklo po planu te su Borna i Bonk stigli u Wallswater, grandiozni centar smješten u idilličnom kraju pored velikog jezera. Odavde, u kući Johna Marshalla, davne 1946 godine, počela je priča Outward Bound organizacije. Brodovi spavaju u lukama, ali nisu stvoreni za luke, nisu tu zbog sidra, već za plovidbu otvorenim, divljim morima. Zadatak je OB-a da usidrene brodove izvede na pučinu te da dalje plove sami.

Izvještaj agenta B

Nakon upoznavanja centra i ključnih ljudi, ubacili smo se u njihove radne timove da bi dokučili njihov način rada i pokupili važne podatke. Razdvojili smo se i uključili u različite grupe.
Borna se priključio timu dječaka koje je vodio instruktor, a ja grupi curica od 11 godina koje je vodila instruktorica Rosie.

Počeo je posao, od jutra do mraka, trčanje po ledenoj kiši i blatu, radionice, kajakarenje, gradnje katamarana i kanua, noćna penjanja na poligonu, prelaženje prepreka, penjanje po vodopadima, potocima…stalno močenje i sušenje bijaše sastavni dio dana i noći.

Vjetar je bio nemilosrdan, ponekad bijesni valovi prelijevali su se preko obližnje ceste, zatim bi granulo Sunce, postalo bi malo toplije, da bi opet temperatura pala na 4 stupnjeva Celzijusa, a vjetar se usprkosio.Ulazili smo u tu ledenu vodu, zatrčavali se u nju i ronili, skakali s pontona u dubine, onako u robi i stajali vani onako mokri i plavi. Nitko nije plakao, štoviše, poneki bi htjeli još. Razmišljao sam tad koliko bi se hrvatske djece usudilo na ovo.

No možda sam u krivu, možda samo još nitko nije njima to tako pokazao, nitko ih nije natjerao da izađu iz svoje zone komfora. Pitao sam se i koliko bi roditelja kod nas tužilo instruktore koji su njihovoj djeci priuštili jedno ovakvo puno životnije iskustvo od video igrice?

Kako god, nastavili smo raditi dalje. S Bornom sam se nalazio tek na večer, ponekad na ručku te tu i tamo iza jednog kontejnera za smeće da bi razmjenili podatke.
Napokon je stigao taj dan, dan ekspedicije. Prethodnog dana na redovnom sastanku instruktora u jednoj velikoj dvorani s kaminom i pogledom na jezero dogovarali su se detalji. Prognoza je bila očajna pa su se radile alternativne rute.

Vjetar brzine preko 100 km na sat, na sreću bez kiše. Na takvu buru se čovjek može nasloniti i ležati na njoj kao na fotelji, a na još jačoj može čak letjeti. Svojevremeno sam na Velebitu naučio letjeti na buri. Dobrano sam se porazbijao, skupa s ruksakom, dok nisam savladao tu tehniku pomoću koje radio sam skokove i do 5 metara. Ja sam ožilavio, ali kako će djeca ovo podnijeti? Dobro da nema kiše. Navečer smo pakirali ruksake s opremom koju smo zadužili za ekspediciju, hranu za preživljavanje, robu…Poneki ruksaci su bili veličine djece.

Ujutro smo zadužili vodonepropusna odjela, stavili ruksake u prikolicu i miniautobusom krenuli na drugu stranu jezera, u drugi centar – Howtown, na početnu točku naše ekspedicije.
Dvanaest curica, instruktorica, učiteljica i ja, petnaesti. Vjetar je savijao stabla…počela je kiša! Sve više i više.

Nebo bijaše tmurno, sivo, bez nade. Nitko nije prigovarao, nitko nije ni donio odluku o promjeni plana, krenuli smo u planinu. Nakon desetak minuta hoda vjetar je podivljao, kiša je rezala lice, zemlja natopljena vodom nije ju više mogla primiti, blato, močvare, bujice. Ubrzo su vodonepropusna odjela postala propusna, sva roba bila je natopljena vodom, gazilo se kroz vodu jer više nije bilo smisla zaobilaziti je.

Neke cure su padale pod udarima vjetra, padale u lokve, u blato…Dizao sam ih, vezivao vezice na cipelama, podizao čarape, zatezao remenje na ruksacima, skupljao pogubljene rukavice, vraćao ih na njihove ruke, onako mokre iz kojih se cijedila voda; popravljao sam im kape i kapuljače koje su padale, a one nisu imale snagu popraviti ih, staviti ih na glavu, dok je kiša nemilosrdno rezala njihova dječja lica i glave. “Trevor, Đesbor, can you help me?” – čitao sam stalno s usana, jer od bure zvuk nije dopirao dalje od njihovih misli. Trevor ili Đesbor, tako su me zvale. Nisam im smio odati svoj nadimak Bonk, pa sam im rekao svoje pravo ime s kojim su se morale malo boriti da ga izgovore.

Na kraju sam postao Trevor. Neke cure su počele plakati, vukle su se, padale, ali išle naprijed.
Isčekivao sam trenutak kad će Rosie donijeti odluku o povlačenju, no on nije dolazio. Pomislih, što je toj ženi, želi li ubiti ovu djecu?? Psihički sam se već pripremio za nošenje djece i gomilu ruksaka. Vjetar se još pojačao i rezao doslovno poput britve svaki djelić otvorenog tijela, cure su padale k’o kruške.

Izvadili smo dva spasilačka šatora – samo platno i pokrili njima dvije grupe djece, po 6 ispod svakog. Kad smo ih sve zaštitili, s frajerskim smiješkom sam priupitao Rosie: – A što ćemo sad nas dvoje? What do you think about one cup of English tea on the livada? Eh, nije imala čaj. Umjesto toga gledali smo kartu.
Uvjeren sam bio da je to sad taj trenutak, no ona je pokazala gdje moramo proći da bi došli na drugu stranu planine.

A to mjesto bijaše.. sada dobro dolazi jedan izraz: daleko u PM i PK visoko. Blenuo sam k’o ovca u nju, kao da nije normalna: – Jesi li sigurna da su ova djeca u stanju popeti se na vrh ovog masiva? Da li je druga strana zaštićena od vjetra? “Ne, nije, na otvorenom je”, rekla je. Ipak, na njenom licu vidio sam nedoumicu što da napravi, pa sam znao da je taj trenutak već blizu.

Sakrili smo se i mi ispod plahte, skupa s djecom. Bura je trgala platno, koje je pucalo kao mitraljez. Tu sam napravio posljednje dramatične snimke svojim mobitelom koji je nedugo nakon toga otišao u vječna lovišta, preminuvši od vode. Vrijeme je prolazilo, bura se nije stišavala. Rosie je zavirila kroz rupu u našu plahtu i nasmiješeno obznanila da se spremamo i krećemo dalje. Brzo smo spakirali te plahte i stavili ruksake na leđa. Cure su se malo odmorile pa su sada imale više snage.

Bila je među njima Tija, cura koja je svojim pogledom ponekad ostavljala dojam da je progutala žabu ili se karikaturno iščuđava što sve te budale rade oko nje, nezainteresirana, lice karikatura. Kad je bilo najteže, ona je pomagala, ona je ohrabrivala druge, ona je nosila ruksake, ona je bila lider, oslonac, sigurnost. Kao britka kiša lice, ošinula je Tija moj um dajući jasno do znanja kako znamo pogriješti u svojim procjenama o drugima.
U ugodnoj, toploj zoni komfora procijenjujemo, ocijenjujemo, sudimo svijetu oko nas i prezentiramo drugima svoju sliku o sebi. Vode nas u tome obrasci, razni memovi, počesto i užegle, invalidne, krute forme, koje sa stvarnim stanjem stvari, osim u našim mislima, nemaju puno veze.

Naša 15-torica krenula je dalje, penjati se u brdo. Put nam je prepriječio od kiše opasno nabujali potok. Prešao sam na drugu stranu. Prvo je Rosie katapultirala ruksake koje sam hvatao, a onda djecu. Bilo kakav pad u taj potok, uz brzinu vode kakva je bila, mogao bi kobno završiti. Na sreću je i ovaj zadatak uspješno izvršen. Dalje su bile močvare, zapravo livade natopljene vodom, poput malih jezeraca. Cure su se vukle, gazile vodu do koljena, nisu zaobilazile više ništa, vjetar se malo primirio, no nije stao. Jedna cura nije mogla micati rukom; smrzla joj se. Tu je ruku prije slomila i trebala je nositi nekakav štitnik, za koji je tvrdila da ničemu ne služi te ga nije ponijela. Stvari su već bile jasne, trenutak je došao, ova djeca nisu se mogla više penjati.

Vraćamo se prema centru, tamo na imanju ćemo napraviti kamp. U međuvremenu smo saznali da je ekipa s dečkima, koji su bili puno manje udaljeni od centra, već davno odustala i vratila se u bazu. Divio sam se ovim curama. Uzeo sam ruksak od cure sa slomljenom rukom, sav sretan što nosim samo jedan ruksak viška i što svi idu sami. Vukli smo se tako natrag kroz ljigavo planinsko tlo. Kiša je postepeno stala, vjetar se smanjio, a Sunce je provirilo iza oblaka.

Vedro nebo, eto sreće. Za nju tako malo treba, samo jedno obično vedro nebo. Ali da bi ga cijenio i doživio tu sreću trebaš proći kroz ovakvo sranje, inače je svako vedro nebo samo jedno obično, ništa posebno vedro nebo. Curama je predloženo da odluče: idemo li u centar raditi kamp ili ćemo ga napraviti u divljini. Samo su tri cure bile za divljinu, među njima prva Tija, pa smo nastavili vući se prema centru. Sunce je sve više grijalo, davalo inpute sreće, pojeli smo čokoladice, kolačiće i uskoro je većina cura bila za divljinu. Počeli smo zaobilaziti brdo umjesto da idemo u centar.

Morali smo doći do asfaltne ceste gdje će doći auto po curu sa slomljenom rukom te ju odvesti u bolnicu na pregled. Na ovoj dionici rasplakala se Mary. Govorila da više ne može, da želi doma mami. Na kraju je sjela u lokvu i nije se htjela iz nje maknuti. Rosie ju odlučno povukla za ruku; rekla je: “Idemo”! Pa je Mary, htjela to ili ne, morala hodati. Na kraju je prestala plakati i hodala sama. Stigli smo do asfalta.

Odmor, ruksaci dolje, pišanje, hrana, kolačići, voćna kaša iz tube, priče… Stigao je auto iz centra, cura sa slomljenom rukom i učiteljica su otišle. Mi smo nastavili odmor i priču.Ne znam odakle je Jessici došla ideja da me pita što na poljskom znači “gówno”. Kad sam joj rekao da je to govno, shit, planina je odjeknula grohotnim smijehom i više nisam imao mira do kraja i poslije kraja. Ostatak puta prema mjestu za noćenje nastavio sam s Tijom, Jessicom, Mary, Miyom i još njih par, koje su me stalno ispitivale kako se što kaže na poljskom, a ja njih kako se što kaže na engleskom, jer mi je malo problematičan taj jezik.

I tako smo raspravljali o lingvistici i etimologiji uz povremene salve smijeha, a Rosie je išla naprijed s ostatkom ekipe. Mary je kipjela od smijeha i sreće, ni spomen nije ostao od nedavnih suza. Tija se počela opet povlačiti u sebe, zaostajati sama iza, vukla se. Primjetio sam da to radi svaki put kad ju se ne primjećuje, kad nije aktivno uključena u zbivanje, kad nije u fokusu, postaje druga osoba. Cure pune elana, mokre do kostiju s velikim ruksacima gazile su hitro naprijed planinskom stazom, a ja sam ostao u pozadini pričati s Tijom koja je opet progutala kiselu žabu. Pričao sam joj, zapitkivao je, dodavao ruku na opasnijim prolazima kao pravoj dami…i opet postala je mirna, staložena i hrabra osoba. I tako predvečer smo stigli na rub šume, na mjesto bivaka.

Rosie je s jednom grupom pripremala hranu u loncima na gorećem alkoholu, a ja s drugom ekipom postavljao šatore. Sustigla nas je noć, pa smo radili s čeonim lampama. Oko lonaca su se okupile smrznute i promočene curice kao oko vatre. No ova “vatra” grijala je samo na mentalnoj razini. Vani je bilo zaista hladno. Neke cure su hodale bose, strpljivo čekale svoju porciju hrane, jele sjedeći na zemlji ili nekom drvu.

Opet sam im se divio. Bio sam ponosan na ovu djecu, curice od 11 godina, što su sve danas prošle. Siguran sam da su umjesto njih bili odrasli muški frajeri imali bi gomilu problema s njima, lamentiranja, pametovanja, odustajanja i ostalih komplikacija. A onako, što djeca znaju što je teško, uzmu 100 kila pa ih nose, vjeruju odraslima da to tako treba. Nadilaze svoje prijašnje granice.

Šatori bijahu postavljeni, cure nahranjene, presvučene u suhu robu. Rosie s isplaženim jezikom mi se objesila na ramenu: “Krepana sam”. Pokazao sam joj Oriona i Vlašiće na nebu. Dali smo si pet i otišli preko gromače u šumicu raditi vatru. Malo me začudilo da ćemo ložiti vatru. Bijaše mi, naime, rečeno da oni u Engleskoj nikada ne rade otvorenu vatru.

“Tri cure su jako smrznute, pa da se bar malo zagriju”, zaključila je Rosie
Još više sam se začudio kad je iz neke malene vrećice izvadila par trešćica koje je poslagala u piramidicu visine ne više od 20 cm.
“To ti bude vatra, to treba da nekoga zagrije?”
Teško je bilo naći bilo šta veće i kvalitetnije u toj mokroj rijetkoj šumi. Navukao sam ipak drva kao za mali krijes. Rosie izbaruši oči.

“E, tako se mi to u Hrvatskoj grijemo i sušimo nakon cijelog dana, a ne s tri špranje”, kažem joj ponosno.
Kad se vatra razbuktala, dotrčaše smrznute Mary, Tija i Jessica. Igrale su se s vatrom, sušile cipele, grijale ruke; pričali smo, meni se dimilo iz guzice. To su isparavale hlače i to bijaše opet povod za veliki smijeh i novi input sreće. U 9 i pol cure su se morale vratiti preko gromače svojim šatorima, a mi smo sad postavili i svoje kućice. Rosie svoju, a ja svoju.
Vatra je još smireno gorila dok smo se smjestili u svoje brloge.
Tako je završio prvi dan ekspedicije.

Dan dva

Ujutro Rosie me je dočekala s izjavom da se od mog hrkanja tresao njen šator i da je spavala samo 3 sata, ali ne zbog mene, nego zato što je razmišljala o ekspediciji i nije mogla zaspati zbog toga. Kasnije sam saznao da sam imao podršku i s druge strane gromače. Tamo je šatorima tresla Jessica. Trebali smo ustati u 7 sati, pojesti doručak i u 7 i pol krenuti prema jezeru. Od tamo kajacima na drugu stranu jezera u centar.

Doručak i spremanje razvuklo se na tri sata. Napokon smo sve spakirali i krenuli dalje. Ovaj put smo imali nekoliko ruksaka više jer smo morali nositi i šatore. Dan prije ekspedicije te šatore je ekipa iz centra sakrila u šumi, na mjestu našeg bivaka. Cure su na početku uporno vukle te ruksake, no počele su zabušavati i na kraju smo ih Tija i ja skupljali ostavljene na putu. Još jedna cura se rasplakala, Jessica. Poskliznula se, lupila glavom o kamen i nabila si veliku čvorugu.

Prognoza je govorila da opet stiže jaki vjetar, pa smo odustali od kajakarenja.
Ipak smo sretno i veselo stigli u drugi centar u Howtownu, odakle smo i krenuli u planine. Dočekao nas je topli čaj, sendviče i pas Roofy. Uskoro stigao minibus i bili smo na putu prema Wallswateru.
Vjetar se pojačao, počela je kiša i jezero počelo divljati.

Rosie je donijela dobru odluku, znala je ovo jezero.
Svi rumeni, presvučeni u suho, razdužili smo opremu i našli se u našoj radnoj sobi analizirati što se sve dogodilo i zašto. Zašto smo uspjeli, što želimo u životu i kako to postići. Tu večer gradili smo i splav, a sutradan plovili na njemu. Cure su dobile diplome i sretne, pune dojmova i ponosa otputovale doma.

Brodovi nisu stvoreni za luke, moraju ploviti otvorenim morem. Sada i one znaju kako je to podići sidro, zaputiti se na otvorenu pučinu i nositi se s životnim “morskim” nedaćama. Dalje će ploviti same.

Misija je uspješno završena. Borna i ja podigli smo sidra svojih brodova i otplovili iz luke Wallswater.
Naravno uz razne peripetije putem, no to je već za neku drugu priču.

Tekst napisao Trzezbor Piekutowski

Podijeli članak s prijateljima!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *