Izvještaj Ivana EVS Armenija OBC

Izvještaj naše Ivane s dugoročnog EVS-a iz Armenije

Outward Bound Erasmus+, Iskustvo Komentirajte

Božić i nova godina su došli iznenada. Pokušavajući upoznati Armeniju i njihovu kulturu što više, te od količine nastave na Sveučilištu, nisam ni shvatila da su već prošla 4 mjeseca te da sezona praznika kuca na vrata.

Sjajne i šarene dekoracije su krasile cijeli grad dok su horde ljudi napadale trgovine kako bi stolovi mogli biti “bogatiji” što je više moguće. Ljudi čak pripremaju više nego što si mogu priuštiti, jer se vjeruje da ćete “provesti godinu dana upravo onako kako ste je dočekali” te imaju tipičan gost-domaćin običaj.

Nakon dočeka Nove godine započinje rutina praznika, beskrajne obiteljske posjete i dočekivanje gostiju koja traje oko tjedan dana.

Kroz nekoliko dana smo posjetili barem dvije kuće dnevno, a to je već bilo malo previše jer tijekom svakog posjeta smo morali probati sva jela koja su domaćini pripremili. Čak i ako ste puni, oni će inzistirati da kušate tako da je teško odoljeti. Mislim da postoji neobjavljena konkurencija među obiteljima i kućanicama – čiji će stol biti bogatiji i originalniji te godine, pa se pripreme uzimaju vrlo ozbiljno.

Bez pretjerivanja, mislim da je najvažniji dio novogodišnje proslave sam stol. Gosti ne mogu napustiti stol sa osjećajem gladi jer, u pravilu, trebaju pojesti sve što domaćini ponude, inače bi se mogli uvrijediti.

Dakle, Nova godina se tradicionalno slavi među obitelji. Budući da sam daleko od moje hrvatske obitelji, ove godine sam ga proslavila među mojim armenskim i međunarodnim prijateljima koji su i postali neka vrsta moje obitelji ovdje.

Na Staru godinu smo svi zajedno kuhali, a nakon što smo postavili hranu oko stola, slušali smo propovijedi i zajedno sa satom na Trgu Republike otkucavali zadnje minute. Dok je sat otkucavao, napisali smo želje za novu godinu na komad papira koji smo spalili i pepeo od njega stavili u čaše, izrekli zdravice, podijelili zagrljaje i bacili se na hranu jer smo većinom do tada svi bili izgladnjeli 🙂

U Armeniji imaju karakterističnog Djeda Mraza tj. Gaghant Babu koji je moderno etnografski odjeven i tijekom ovih dana dijeli darove ljudima, osobito peciva. Postoji vjerovanje koje kaže što je tijesto prozračnije nakon pečenja to će biti bolja godina.

u Armeniji se slavi 6. siječnja. Božićna proslava ima tendenciju da bude tiha, više usmjerena na obitelj nego na svečanost. Simbolično božićno drvce je ukrašeno voćem i vrpcama u nacionalnim bojama; crvena za krv koja je prolivena za zemlju, narančasta za bogatu zemlju, i plavo za nebo iznad.

Tijekom dana smo hodali po gradu usprkos hladnoći i mogao se osjetiti osjećaj veselja u zraku. Dječji smijeh je plutao kroz ulice i ljudi su se šetali bez žurbe. Navečer smo otišli u crkvu i zapalili svijeće kako bismo očistili kuću od mračnih duhova; čak mislim da je pomoglo jer se osjećaji odgovornosti kolega iz doma promijenio na bolje te su počeli čistit nakon sebe što nam je svima dalo veći osjećaj udobnosti na neko vrijeme.

Tijekom jednog vikenda u veljači, dok su temperature još uvijek bile ispod -20 ° C, odlučili smo razgledati kanjon rijeke Arpa i to je bio moj prvi put da se rekreativno probijam kroz snijeg. Odsjeli smo u staroj kući jedne armenske obitelji, a tijekom noći smo svi spavali oko drvene peći jer je to bio jedini izvor topline. Pri povratku s ture naš vozač nas je dočekao sa kuhanom harisom (gusta kaša od pšenice i piletine) i mislim da je to bio najukusniji obrok koji sam jela, vjerojatno zato što smo hodali 6 h i svi smo do tada bili na rubu izdržljivosti. Na putu natrag smo se zaustavili u Jermuku, planinskom spa gradiću koji je poznati po svojim vrućim izvorima i bazenima mineralne vode.

U Armeniji je čast ugostiti goste, stoga poziv na ručak ili večeru u njihovim domovima je dosta čest. Jednom prilikom smo posjetili prijatelja Kurda koji je oženjen za armensku ženu u blizini grada Tsaghkadzora (doslovno znači dolina cvijeća), popularno lječilišno i sportsko odmaralište.

Žičarom smo se popeli na vrh planine, ali nismo htjeli platiti skijaške propusnice jer popularno ovdje znači i vrlo skupo. Budući da smo snalažljivi, našli smo plastičnu vrećicu koju smo iskoristili za klizanje i zabave nije nedostajalo. Iako njegovu ženu nismo znali od prije, spremila nam je raskošni ručak i tortu na kojoj je pjesma o prijateljstvu bila ispisana ručno! Zapravo, hladna i duga zima je bila podnošljivija upravo zbog topline srca ljudi oko nas.

Rad nakon blagdana je postao intenzivniji, budući da su studenti bili odmoreniji i entuzijastičniji za učenje jezika, a čak dvoje učenika su bili voljni početi sa satovima hrvatskog jezika. Moj nivo i razumijevanje armenskog te ruskog jezika je postajalo bolje, što mi je davalo svojevrsno zadovoljstvo prilikom kupovine te čavrljanja sa lokalnim stanovništvom. Sa Sveučilištem smo sudjelovali na događaju pod nazivom Obrazovanje 21. stoljeća, International Expo 2017 gdje smo predstavili naše projekte i EVS.

Tijekom ožujka i gotovo tri mjeseca jednom tjedno sam počela ići u jedno maleno selo zvano Vanashen, koje je udaljeno oko 50 kilometara od Yerevana, kako bi podučavala engleski i radila edukativne treninge s djecom pokrivajući različite teme. Mjesto je bilo toliko daleko da ni taksisti nisu znali gdje je točno 😀

Bilo je zadovoljstvo vidjeti kako se njihova razina engleskog jezika poboljšava, a njihova sramežljivost topi poput snijega s prvim proljetnim sunčevim zrakama. Proljeće je donijelo nevjerojatno lijepe prizore cvjetanja stabala marelice, ispunjavajući zrak slatkim, svježim mirisom. Na našem posljednjem sastanku, napravili su nam malu feštu i dali darove.

Sa pola godine iza mene, došlo je vrijeme za srednjoročni sastanak volontera EVS-a u kavkaskoj regiji i aktivnost je održana u mjestu Misaksieli u Gruziji.

Većina volontera je bila iz Armenije i svi smo se već poznavali, tako da nije bilo toliko novih upoznavanja već zbližavanja jednih s drugima. Međutim, bilo je nekoliko novih lica i bilo je sjajno napraviti nove kontakte. Naši lijepi treneri su posebno naglasili da je riječ o “sastanku”, a ne o “treningu”, što znači da je naglasak bio na procjeni dosadašnjih projekata i samorefleksiji. Također smo imali više vremena za međusobne opuštene razgovore i zanimljivo je kako je lakše razumjeti vlastite osjećaje tijekom jednostavnog razgovora s ljudima koji su u istoj situaciji kao i ti.  Metode korištene tijekom sastanka su bile odličan primjer neformalnog procesa učenja za mene.

Posljednjeg dana imali smo slobodno vrijeme i priliku da istražimo šarmantan Tbilisi, a posjetili smo i Tbilisi more, koje je zapravo jezero. Navečer smo imali organiziranu supru, tradicionalnu gruzijsku gozbu, u restoranu s pogledom na Tbilisiju. Što zapravo 20 ljudi iz različitih zemalja mogu raditi zajedno? Pa, zabaviti se, očito. Hvala EU 🙂

Nakon treninga, volonteri iz Gruzije su nas ugostili na par dana u njihovom stanu u Rustaviju tako da smo imali malo više vremena za upoznavanje s gruzijskom kulturom.

Po povratku u Yerevan, približavale su se dvije proslave rođendana te smo organizirali proslavu iznenađenja sa šlagom i konfetima koje su završile na njihovim licima.

Iako su temperature bile niske i mislim da je ovo najhladnija, najsnježnija, najmaglovitija i najduža zima koju sam doživjela, svi smo pokušali zadržati mladenački duh i učiniti naš boravak nezaboravnim i zanimljivim. Organizirali smo tradicionalne plesne večeri oko vatre, pizza noći i filmske projekcije; posjetili smo muzeje i brojne samostane, hodali na smrznutom Sevanskom jezeru, pokušali tkati i izrađivali keramiku..

Iako je tek bio početak nove kalendarske godine, već sam imala priliku doživjeti tri različite proslave. Već spomenuta Armenska Nova godina, dok su ostale dvije bile Perzijska Nova godina zvana Nowruz i novogodišnji festival Yezida.

Nowruz, što znači “novi dan” se slavi  u čast proljeća 21. ožujka na dan proljetnog ekvinocija. Proslava obično počinje već tjedan ranije na posljednju srijeda prije Nowruza te ljudi plešu i skoču preko vatre što predstavlja svojevrsno čišćenje prije ulaska u novu godinu. Na sam dan Nowruza smo pripremili stol sa sedam predmeta, svi počinju sa “s” slovom, koji su simbolični za to doba godine i predstavljaju ono čemu se ljudi nadaju da će im nova godina donijeti, kao npr. jabuka za ljepotu, češnjak za zdravlje, kovanice za budući prosperitet, suho voće za ljubav itd..

Prilikom proslave nove godine u društvu Yezidija, poznate kao Sere sal, posjetili smo njihov hram u selu Aknalich. Slavi se na određenu srijedu u travnju, koja je poznata kao Crvena srijeda, dva dana nakon Uskrsa. Yazidi su najveća manjinska skupina u Armeniji i pošto je  njihova zajednica raseljena diljem svijeta i suočena s izumiranjem, vidjevši kako su ponosni narod i koliku važnost hram ima za njih da bi održali svoju kulturu i identitet je bilo zaista predivno. Festival slavi prirodu, plodnost i stvaranje svemira, a središnja figura njihove vjere je “paunski anđeo”.

Tijekom travnja smo organizirali prezentaciju za studente na Sveučilištu da bi im približili naše uskrsne običaje. Čak su nas intervjuirali za lokalnu televiziju, a nisam ni shvatila da sam postala neka vrsta lokalne zvijezde sve dok nekoliko prodavača iz lokalnih trgovina nisu rekli  da su me vidjeli na televiziji i kako je bilo zanimljivo to što smo prezentirali.

Uskrs u Armeniji se naziva Zatik, što je također riječ za bubamaru i zapravo češće je vidjeti  njihove ukrase nego uskršnjih zečića. Slavlje je bilo prilično šareno i zabavno, a također smo se natjecali u “borbi jaja”. Bojali smo jaja koristeći koru od crvenog luka i korijen neke biljke kojoj neznam ime, jer smo čuli da je prihvaćeno da se jaja boje samo u toj boji, kao utjelovljenje svete krvi, no pomalo su zapadnjačke tradicije sve više vidljivije. Navečer smo prošetali užurbanim ulicama, diveći se svjetiljkama svijeća dok smo pokušavali istrošiti količinu hrane koju smo konzumirali tijekom dana.

Krajem mjeseca, točnije na 24. travnja se obilježava vrlo važan dan za Armence diljem svijeta. Od 1920.-ih na taj dan se obilježavanja obljetnica za žrtve armenskog genocida koji je najstrašniji element njihove povijesti. Šutljivi marš od sto tisuća ljudi hoda put memorijalnog centra i svatko donosi cvijeće koje polaže oko vječne vatre. Turska vlada poriče da je postojao planirani genocid. Također, mnoge zemlje, među kojima je i Hrvatska, podupiru poziciju Turske i dan danas nisu priznale genocid iz razloga da ne zahlade svoje odnose sa Turcima.

Budući da je sveučilište u centru grada i budući da su se temperature poboljšale, iskoristila sam vrijeme nakon posla da bi istražila još nepoznate dijelove Yeravana. Jedan od najzanimljivijih četvrti na koje sam naišla se naziva Kond i nešto je kao zaboravljen dio grada.

Većina zgrada potječe iz 16. stoljeća, dok je Yerevan bio pod perzijskom vladavinom, i upravo je jedan od najstarijih četvrti grada koji su još uvijek sačuvani. Zapravo, dok hodate ulicama, zaboravite da ste u središtu grada, izgleda kao grad u gradu. Cijelom četvrti se proteže labirint uskih kamenitih ulica, cesta koje pretežno nisu popločane, malih kućica punih pukotina po zidovima i popucalih stropova, nema znakova novije gradnje, ostaci iranske džamije i armenske crkve i jedinstvenog osjećaja mira izoliranog od zvukova gradske buke.

Još jedno vrlo zanimljivo mjesto koje sam posjetila je srednjovjekovno groblje Noratus koje sadrži najveći skup khachkara na obali jezera Sevan. Khachkari su križevi karakteristični za Armeniju i upisani su u Unesco popis nematerijalne kulturne baštine.

Budući da se ćudljivo proljeće polako približavalo, i mi smo se budili iz zimske hibernacije i provodili više vremena na otvorenom istražujući grad i sunčajući se na Kaskadama (vjerojatno najskuplje stubište na svijetu koje je izgrađeno samo kako bi grad izgledao ljepše). Također, došlo je vrijeme za rastanak od nekoliko volontera.

Naša draga Carolin iz Njemačke, moja kolegica na Sveučilištu, se pripremala za odlazak jer se kraj njenog projekata približavao, tako da smo organizirali veliku oproštajnu roštilj zabavu u kući prijatelja prema armenskim običajima. Atmosfera je bila ispunjena osjećajima uzbuđenja, ali i tuge jer ipak teško se rastati od divnih ljudi koji su postali tvoji dobri prijatelji u takom kratkom roku. No, gledajući unatrag i razmišljajući o svim putovanjima i iskustvima koja smo podijelili međusobno, preplavi vas osjećaj sreće. Kao što je poznati medvjed po imenu Winnie-the-Pooh jednom rekao: “How lucky I am to have something that makes saying goodbye so hard.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *