Osvrt odgajateljice Marije Mažić na projekt “Stronger for Tomorrow”

Osam dana može izgledati kao jako malo i kao jako puno vremena. Osam dana koje su naši korisnici proveli u Lici na razmjeni mladih u sklopu projekta «Stronger for Tomorrow» na Outward Bound programu to potvrđuje.

Zbog interesantnog sadržaja, zabavnih aktivnosti, druženja i dinamike, činilo se kao da su prošli jako brzo. Svi su željeli ostati još i nisu mogli vjerovati koliko im je brzo vrijeme prošlo. S druge strane, tijekom tih osam dana naučili su više nego što je itko mogao očekivati.

Sam program, koncipiran na način da ih izvede iz zone ugode i premjesti u zonu učenja, svakodnevno je nametao nove ciljeve i omogućavao nove uspjehe. Tijekom prvih dana naglasak se stavljao na izgradnju međusobnih odnosa i grupne dinamike, gdje su mlade osobe imale priliku za vježbanje i nadogradnju komunikacijskih i socijalnih vještina.

Kasnije se više pažnje posvećivalo pripremama za ekspediciju. Iako su tijekom ovog vremena morali usvojiti neke nove konkretne vještine i steći znanja pa su već samim tim napredovali kao osobe, još je vidljiviji bio moment gdje im raste samopouzdanje.

Osobno me se najviše dojmio trenutak kada su provodili prvu večer u kampu i na jednom je dječaku bila toliko zamjetna promjena da mu je čitav stav tijela bio potpuno drugačiji – stajao je uspravnije, stalno se smješkao.

Ranije, prije nego su krenuli na ekspediciju, taj je dječak bio na meti brojnih zadirkivanja od strane drugih članova grupe, ulazio je u sukobe ili se povlačio iz komunikacije. Do kraja programa sa svima je postao prijatelj i nametnuo se kao svojevrsni uzor.

Međutim, nije ni samopouzdanje jedino što se tijekom ovog programa razvijalo kod naših korisnika.

Kako radimo sa specifičnom populacijom mladih, nama je konstantno na listi prioriteta razvoj njihovog osjećaja odgovornosti. U tom pogledu, bilo je jako interesantno vidjeti tih 16 mladih osoba u kampu koji sami organiziraju svoje vrijeme, dogovaraju se oko podjele zadataka, gdje svatko odrađuje ono što je taj dan njegov posao i kako drugima nude pomoć. Bio je to njihov sudar s realnošću jer svaki postupak nosi posljedice – ukoliko nalože vatru, bit će im toplo i imat će toplu večeru, ako dobro slože bivak, imat će ugodno i sigurno mjesto za spavanje.

Ovakav pristup polučio je ogromne rezultate. Kada su svjesni posljedica koje njihovo ponašanje ima, i to u vrlo bliskoj budućnosti, to im služi kao intrizična motivacija da budu najbolje verzije sebe. I zaista su to bili. A instruktori su diskretno, ali impresivno vodili čitav taj proces. Pružili su im dovoljno znanja kako bi ih opremili i pripremili na situacije s kojima će se tijekom programa susretati, a kasnije su im dozvoljavali da ih samostalno primjenjuju. Čak i onda kada to znači da će pogriješiti. Pogotovo onda. Jer tek su tada korisnici uspjeli suočiti se sa samima sobom – svojim strahovima, neizvjesnosti, odustajanjima. I pobijediti.

Dojmovi i sjećanja na program pratit će ih (a i nas koji ih okružujemo) još dugo vremena. Sada svakodnevno ispituju o mogućnosti ponovnog sudjelovanja na Outward Bound programima te smišljaju na koji će način prezentirati naučeno drugim korisnicima Centra, ali i šire. Zvuče izuzetno zadovoljno, a doimaju se osnaženo i optimistično u odnosu na svoju ulogu tijekom samog programa.