Evina godina na Erasmus+ volontiranju u Slovačkoj

Služenje zajednici jedno je od važnih načela Outward Bounda.

Osim što organiziramo volonterske projekte u Hrvatskoj za mlade iz Europe, pružamo i podršku mladima u dobi od 18 do 30 da neko vrijeme provedu volontirajući u inozemstvu putem Erasmus+ programa i programa Europskih snaga solidarnosti.

Eva Herceg iz Zagreba provela je godinu dana na volonterskom projektu u Prenčovu u Slovačkoj.

Evo kako je to iskustvo utjecalo na nju:

„Permakultura.

Metoda sadnje i uzgoja koja se temelji na promatranju prirode i njenih zakonitosti te imitacijom primjenjuje na vlastiti komad zemlje, u svrhu stvaranja samoodržive zajednice.

Iako se primarno primjenjuje u sadnji i uzgoju biljaka (hrane), kao ideja je plodno tlo za druge aspekte života.

Moj život prije volontiranja

Kako sam rođena i odrasla u Zagrebu, snalazim se intuitivno u urbanom prostoru.

Hrana, druženja, lepeza svakodnevnih događanja, sve je to servirano i dostupno na svakom koraku.

Dovoljno je prošetati Tkalčom, ući u bilo koji od mnogih fast food restorana i probati delicije iz Grčke ili Španjolske kuhinje. Kako su te delicije nastale i koliko je vremena trebalo iz zemlje do stola često zaboravimo kad je trbuh zadovoljan i pun.

Preokupacija nam je prestala biti kako osigurati toplinu, hranu i sigurnost tijelu, i prerasla je u intelektualnu i emotivnu potragu i znatiželju:

tko sam i što želim, kako se osjećam, kako doprinijeti svijetu, koje je moje mjesto i svrha ovdje?

Ritam je postao brz i pomalo paničan, a vrijeme da se nešto obavi se rastegnulo zbog veličine prostora i količine ljudi koja u njemu boravi –

koliko mi samo treba da ”skoknem” do dućana, koliko ću čekati u redu i kad će već jednom taj tramvaj?

Vrijeme je potpuno relativna stvar

Zanimljivo je da sam u godinu dana, koje sam provela u eko selu u Slovačkoj, živjela puno drugačiju stvarnost.

Vrijeme izvođenja zadataka je dugotrajno, a strpljenje i dobra organizacija postaju prioritet.

Rad je primarno fizički, dok se glava malo ”lufta”.

Čekanja u redu nema, a da bi prehodao cijelo selo treba ti ravno petnaestak minuta, a s biciklom dvije.

Većina energije u danu služi održavanju i zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba – uzgoju hrane, održavanju imanja, cijepanju drva i grijanju – kako bismo jeli, imali toplu vodu i topli dom.

Paralelni svemir zvan Prenčov odjeknuo je u meni.

Zagreb vs. Prenčov

S jedne strane, ekstremna promjena okoline iz urbane u ruralnu skinula mi je ružičaste naočale s nosa –

život na selu nije „idealan“, svaka medalja ima dvije strane.

Istovremeno, potvrdila mi je da fizički rad, boravak na otvorenom i druženje navečer uz vatru ne mogu biti zamijenjeni umjetnim svijetlima grada, neonskim natpisima i novim serijama.

Treba balansa.

U Zagrebu ne mogu zapaliti vatru i sjesti uz nju u dvorišnom vrtu naših zgrada. Niti ću cijepati drva i time se grijati.

Vjerojatno se neću baviti uzgojem hrane za život, već samo za užitak, ali tko zna.

I iako mnoge vještine i iskustva koja sam stekla na selu ne mogu upotrijebiti ovdje, neki dio mene ipak je tim iskustvom bio obogaćen i promijenjen.

I tu dolazimo do permakulture

Iako je permakultura metoda sadnje i uzgajanja biljaka s ciljem samoodrživosti, čovjeku je potrebno i druge „hrane“ – one intelektualne i emocionalne.

Metodu kao takvu ne koristim s istom primjenom kao na selu, ali to ne znači da je njena ideja u gradu neupotrebljiva.

Kao dinamična osoba koja je često sklona akciji prije no što stane i promisli, imati takvo iskustvo u životu bilo mi je neophodno potrebno da počnem uvoditi polagane promjene u život u gradu.

Permakultura me uči da stanem i razmislim prije no što djelujem.

Iako promatranje „košta“ vremena, sada razumijem da ono što više košta je samo srljati naprijed bez plana i razumijevanja.

A grad u meni budi upravo taj impuls – jer sve se treba sad i odmah i čini se kao da je jako puno „toga za napraviti“. No upravo brze i nepromišljene akcije često koštaju ekstra.

Umjesto zaključka

Cjelokupno iskustvo života na selu dalo mi je uvid u drugačiju stvarnost i svakodnevicu.

Danas ne mislim da je idealno tamo ili ovdje, ali definitivno mislim da grad može učiti od sela;

a i selo od grada.

Balans.“