Komunikacijske vještine koje bi svi učenici trebali razviti prije mature

„Ne može se ne komunicirati.“Paul Watzlawick

O komunikaciji možemo učiti cijeli život. Ona je kompleksna koliko i sam čovjek i njegov unutarnji život, ali i društvene strukture koje joj daju okvir. Nažalost, vještina autentične i efikasne komunikacije nije nešto što pronalazi mjesto u planovima i programima naših škola.

Rezultat toga je da brojni učenici na kraju školovanja nisu razvili vještinu izražavanja vlastitih misli i stavova u skladu sa stvarnim unutarnjim stanjem, vještinu aktivnog slušanja i argumentiranog diskutiranja, niti sposobnost za otvoreni dijalog između osoba s različitim mišljenjem.

Međutim, svaki nastavnik može svojom nastavom unaprijediti komunikacijske vještine svojih učenika, prije svega tako da im svojim načinom komunikacije predstavlja pozitivan primjer. Idealno, on će to učiniti i eksplicitno, razgovorom s učenicima o komunikaciji.

U ovom blogu pozabavit ćemo se najvažnijim komunikacijskim vještinama i alatima za koje smatramo da bi ih mladi trebali steći prije nego što se otisnu u samostalnost. Usvajanje temeljnih vještina za uspješnu komunikaciju tijekom pohađanja škole omogućit će im uspješno snalaženje u raznim komunikacijskim situacijama i međuljudskim odnosima tijekom cijelog života.

Iako je i neverbalna komunikacija iznimno važan dio naše međuljudske komunikacije, u ovom tekstu usredotočili smo se prije svega na aspekte verbalne komunikacije koje se vježbom mogu razviti kod učenika.

U sklopu ovog članka razmotrit ćemo:

1. 4 strane svake komunikacijske poruke
2. Metakomunikacija – svima dostupan lijek
3. Zašto i kako koristiti Ja-poruke?
4. Aktivno slušanje – preduvjet razumijevanja
5. Interkulturalna komunikacija i rušenje predrasuda
6. Komunikacija između nastavnika i učenika
7. Razvoj komunikacijskih vještina iskustvenim učenjem

Ovaj blog neka Vam posluži kao inspiracija za refleksiju o vlastitim komunikacijskim navikama i vještinama i poticaj na unapređenje komunikacijskih vještina vaših učenika, kako bismo u konačnici svi zajedno kreirali društvo u kojem se međusobno više slušamo, autentičnije razgovaramo i spremnije prihvaćamo razlike među ljudima.

4 strane komunikacijske poruke

Njemački psiholog Friedemann Schulz von Thun, koji je svoje životno djelo posvetio istraživanju komunikacije i poučavanju ljudi raznih profesija uspješnoj komunikaciji, objašnjava da svaka komunikacijska poruka ima 4 strane:

• Predmetni sadržaj – ono o čemu dajem informaciju
• Samoiskazivanje – ono što otkrivam o samome sebi
• Odnos – ono što mislim o tebi i o našem odnosu
• Apel – ono na što te želim potaknuti

Predmetni sadržaj informacija je koja se porukom prenosi i koja prividno stoji neovisno od ostala tri aspekta te često prikriva neslaganje govornika u nekom drugom aspektu.

U svakoj poruci, govornik otkriva nešto o sebi. To može biti njegovo raspoloženje, uvjerenja, vrijednosti, želje ili nade. Obzirom da uvijek komuniciramo verbalno i neverbalno, predmetni sadržaj može se izreći verbalno, dok svoje stvarno stanje govornik izražava neverbalnom komunikacijom, koja nije uvijek u skladu s onom verbalnom.

U načinu na koji govornik prenosi predmetni sadržaj on izražava i svoje viđenje odnosa sa sugovornikom. Iako se sugovornik može složiti s izrečenom informacijom, ako se ne slaže s govornikovim viđenjem odnosa, poruka vrlo vjerojatno neće biti primljena kako je zamišljena.

Apel u poruci je reakcija koju govornik očekuje da će izazvati kod sugovornika slanjem svoje poruke. On može biti eksplicitno izrečen ili prikriven drugim aspektima poruke, što je češće slučaj.

Kao što govornik u svoju poruku većinom nesvjesno „upakira“ sva ova 4 aspekta, tako i slušatelj čuje sve aspekte poruke kroz filter vlastite osobnosti. Zatim stvara svoju interpretaciju poruke koja se većinom razlikuje od onoga što je govornik namjeravao izreći.

Iz ovog modela proizlazi da govornik i slušatelj moraju razviti svijest o sva 4 aspekta komunikacijske poruke. U jednoj i drugoj ulozi nesvjesno pridajemo više pažnje nekim aspektima poruke, a manje onim drugima.

Ne iznenađuje da, ako ne osvijestimo sve aspekte komunikacijskih poruka, vrlo lako i nenamjerno dolazi do konflikta koji, unatoč pokušaju da se razriješi daljnjim razgovorom, kao da se još više njime produbljuje.

Metakomunikacija – svima dostupan lijek

Schulz von Thun i brojni drugi psiholozi složit će se da je metakomunikacija – razgovor o tome kako međusobno razgovaramo – izvrstan „lijek“ za lošu komunikaciju među ljudima.

Metakomunikacija zahtijeva da se na trenutak odmaknemo od konflikta i zajednički promotrimo način na koji razgovaramo sa strane.

Pritom nam može pomoći model 4 strane komunikacijske poruke.

Ovaj jednostavan alat možemo koristiti kako bismo jasnije percipirali komunikacijsku situaciju i bolje razumjeli što se događa u meni i između mene i sugovornika. Iako je zahtjevno i često neugodno iskreno promotriti i izreći što se u meni događa, upravo to je često ključ nerazriješene napetosti. Kada jedna osoba skupi hrabrosti izreći stvaran razlog konflikta, vrlo često će i sugovornici biti potaknuti na jednaku iskrenost.

Zašto i kako koristiti Ja-poruke?

Vrlo vjerojatno ste već čuli o važnosti korištenja Ja-poruka za poboljšanje međuljudskih odnosa.

Vrlo često naime, posebice kada smo u konfliktu s drugom osobom, kako bismo zatomili što se stvarno odvija u nama pribjegavamo tzv. Ti-porukama.

„Zašto me moraš uvijek prekidati?!“    

„Uvrijedio si me!“

Ti-poruke krivnju za nastali konflikt prebacuju na našeg sugovornika. I sami govornik često nije u potpunosti siguran zašto ga je nešto što je drugi rekao toliko razljutilo. Kada odašiljemo Ti-poruku, ne dajemo do znanja kakvo je naše unutarnje stanje, već sugovorniku pripisujemo potpunu odgovornost za to.

Reakcija sugovornika, posebice ako se radi o tinejdžeru, je obično takva da se pravda, uzvrati optužbom ili se povuče. (Požnjak Malobabić, 2016)

Ja-poruke pripadaju asertivnoj komunikaciji te sudionik koristeći ih može jasno dati do znanja vlastito stanje ali pritom i preuzeti odgovornost. Ja-poruke imaju u sebi veliki udio samoiskazivanja. Umjesto da okrivljuju sugovornika za moju reakciju na izgovoreno, izvještavaju o tome što se u meni događa u tom trenutku. Umjesto uzvraćanja optužbe, sugovornika potiču na empatiju.

„Ljuti me kad me se prekida. Osjećam da ono što imam za reći nije dovoljno zanimljivo.“

„Osjećam se povrijeđeno.“

Iz istog razloga Ja-poruke su korisne kod davanja povratne informacije, tzv. feedbacka. Otkrivaju mnogo o govorniku, njegovom viđenju sugovornika te jasno daju do znanja što kod njega želi postići. (Schulz v. Thun, 2001)

Aktivno slušanje – preduvjet razumijevanja

Aktivno slušanje metoda je koju redovito koriste osobe koje se bave terapijom razgovorom, ali svakome od nas može biti korisna u razgovoru, posebno kada sa sugovornikom ne dijelimo isto razmišljanje.

Aktivno slušanje podrazumijeva da se slušatelj posebno usredotočuje na aspekt samoiskazivanja kod govornika. Pritom ne dijagnosticira niti prosuđuje kakav je drugi, već se pokušava uživjeti u unutarnje stanje sugovornika i razumjeti njegovu perspektivu.

Sposobnost aktivnog slušanja podrazumijeva sposobnost za empatiju prema sugovorniku.

Često u razgovoru, umjesto da doista napregnuto slušamo i pokušavamo razumjeti drugu osobu, mi u glavi već pripremamo što ćemo sljedeće reći. Stvarni dijalog se tada i ne događa, jer je naša poruka unaprijed smišljena i odražava naše prethodno stvorene stavove, umjesto da je ona stvarni odgovor za koji smo uzeli u obzir ono što je druga osoba izrekla. Aktivnim slušanjem tome se može doskočiti.

Aktivno slušanje također podrazumijeva osluškivanje sva 4 aspekta komunikacijskih poruka. (Schulz von Thun, 2001)

Interkulturalna komunikacija i rušenje predrasuda

Uspješno komuniciranje s pripadnicima drugih kultura pretpostavlja svijest o različitostima među kulturama i svijest o vlastitoj kulturi i vrijednostima koje smo od nje preuzeli.

Pritom „kulturu“ ne treba ograničiti na obilježja stanovnika određenog geografskog područja. Unutar jednog grada pronaći ćemo ljude vrlo različitih kulturnih pozadina, bilo da se radi o njihovoj nacionalnosti, etnicitetu, pripadnosti nekoj religiji, subkulturi ili čak profesiji ili obrazovanju. Sve su to „kulturne pozadine“ koje utječu na komunikacijske navike neke osobe.

Ako smo svjesni utjecaja kulture na naše komunikacijske navike, možemo razumjeti i da neki nesporazumi nisu rezultat individualnih razlika, već razlika u kulturnoj pozadini sugovornika. U svakoj kulturi naime postoje nepisana komunikacijska pravila koja govornici podsvjesno poznaju i primjenjuju.

Ali – važno je napomenuti da u komunikaciji s pripadnicima drugih kultura moramo biti spremni preispitati svoje predrasude i biti spremni na to da one budu opovrgnute!

Otvorenost i znatiželja glavne su značajke uspješne interkulturalne komunikacije.

Osim razvijanja svijesti o razlikama između kultura, bez da se pritom obezvređuju druge kulture, vještina interkulturalne komunikacije prije svega se razvija razgovorom s osobama koje pripadaju drugim kulturama od vlastite.

Razmjene mladih izvrsne su prilike da se učenici upoznaju i sprijatelje s vršnjacima iz drugih zemalja i osim stranih jezika razvijaju i svoju interkulturalnu kompetenciju.

Komunikacija između nastavnika i učenika

Uspješna komunikacija između nastavnika i učenika iznimno je važna, posebice tijekom adolescencije. Kao i roditelji, brojni nastavnici strepe od ulaska učenika u period života kada od djece postaju mladi ljudi koji traže svoje mjesto i prihvaćanje u svijetu odraslih.

U ovom periodu života postaje vrlo važan „odnos snaga“ između sugovornika – odrasle osobe tj. nastavnika i tinejdžera tj. učenika. Tinejdžeri se priželjkuju što više približiti recipročnom odnosu s odraslima – onom u kojem je prihvatljivo da ravnopravno razgovaraju te da se oni prema odrasloj osobi izražavaju jednako kao i odrasli prema njima.

Učenici će i u ovim godinama htjeti razgovarati s roditeljima i s nastavnicima – ali samo ako od njih osjećaju poštovanje prema vlastitoj osobi i povjerenje da ih neće ismijati, poniziti ili im „propovijedati“. (Rajić, 2017)

Ne zaboravite da su adolescenti vrlo osjetljivi na nedosljednost između onoga što odrasli govore i rade. To imajte i na umu kada s njima razgovarate o komunikaciji.

Samo ono što dosljedno pokazujete vlastitim primjerom imat će i odjeka na način kako komuniciraju vaši učenici.

Razvoj komunikacijskih vještina iskustvenim učenjem

Iako je korisno poznavati neke važeće teorije o komunikaciji, dobra komunikacija uči se vježbom.

Odnosno komuniciranjem i metakomuniciranjem.

Upravo iz tog razloga je iskustveno učenje vrlo učinkovita metoda za razvoj komunikacijskih vještina.

Naime, model iskustvenog učenja prema Davidu Kolbu nalaže da nakon planiranja i provođenja određene aktivnosti odnosno iskustva slijedi refleksija. Ako vam je cilj razviti komunikacijske vještine učenika, pitanja za refleksiju nakon aktivnosti usmjerit ćete prema tome kako su se izražavali, koliko imaju dojam da su postigli da ih drugi razumiju i kako su se osjećali tijekom aktivnosti.

Na taj način ne samo da razvijate svijest učenika o vlastitim komunikacijskim navikama te oni dobivaju povratnu informaciju od vršnjaka, već i njihovu sposobnost za metakomunikaciju.

Iako iskustveno učenje postaje sve popularnije i u formalnom školskom sustavu, prije svega zbog veće količine vremena koje zahtijeva u odnosu na frontalnu nastavu i dalje je češće zastupljeno u kontekstima neformalnog učenja i obrazovanja – u projektima mobilnosti, radionicama, tečajevima i programima doživljajne pedagogije.

Razvoj komunikacijskih vještina stoga je još jedan razlog zašto biste učenike trebali poticati da sudjeluju u aktivnostima iskustvenog i neformalnog učenja!

Zaključak

Komunikacija je ključni dio ljudskih odnosa i omogućuje suradnju i uspostavu bliskosti ali i konflikte i nerazumijevanje među ljudima.

Svi koji odrastemo kao dio društva promatrajući druge i kroz odgoj i obrazovanje naučimo komunicirati na određeni način. Međutim, ako smo iskreni, prostor za unapređenje komunikacijskih vještina prostor postoji kod svih nas.

Kako bismo učenike zaista i opremili za uspješan život u zajednici, važno je da se na razvoju njihovih komunikacijskih vještina radi i u školskom sustavu ali i kroz razne oblike neformalnog obrazovanja.

Učenicima prije svega budite primjer svjesne komunikacije, ali i razvijajte kod njih vještinu metakomunikacije:

➡️ Predstavite im neki model komunikacije koji se vama pokazao kao koristan

➡️ Upoznajte ih s Ja-porukama i vježbajte zajedno njihovo formuliranje.

➡️ Objasnite im što je to aktivno slušanje. Koristite ga i sami u razgovoru s učenicima.

➡️ Razgovarajte s učenicima o utjecaju kulture na način koji komuniciramo.

➡️ Isprobajte kada je moguće metodu iskustvenog učenja i potičite učenike na sudjelovanje u aktivnostima neformalnog učenja

Za kraj vas pitamo – kako vi razvijate komunikacijske vještine svojih učenika? ?

?  Javite nam u komentarima!

Izvori:

1. Schulz v. Thun, F. (2001): Kako međusobno razgovaramo. Zagreb: Erudita
2. Rajić, A.: „Kako kvalitetno komunicirati s tinejdžerima?“ hr, 4.8.2017, http://skole.hr/dobro-je-znati/odgoj
3. Požnjak Malobabić, A.: „Korištenje „JA poruka“ u komunikaciji s mladima u adolescenciji (tinejdžerima)“ Skole.hr, 23.3.2016, http://skole.hr/dobro-je-znati/rijec-strucnjaka

Naziv projekta: Osnaživanjem mladih za bolju budućnost
Naziv korisnika: Outward Bound Croatia
Ukupna vrijednost projekta: 560.602,00 HRK
EU sufinanciranje projekta: 476.511,70 HRK
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost udruge Hrvatska škola Outward Bound.

Za više informacija o EU fondovima posjetite stranicu Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije www.strukturnifondovi.hr.