Iskustvo polaznice: Dive Into Yourself!

Mateja Serdar (25) provela je 8 dana na Outward Bound programu „Dive into yourself“ koji provodimo svakog ljeta.

Ovo su njeni dojmovi:

„8 dana, 76 prehodanih kilometara, 1 istražena špilja, 2 stijene osvojene slobodnim penjanjem, 7 novih prijateljstava i 1 živčani slom.

Onaj tko je dao naziv programu doista je pogodio u samu srž!

Tjedan dana od završetka najbolje avanture mog dosadašnjeg života, s još uvijek toliko živih dojmova da svaki put kada nekome pričam o tome, a vrlo rado to činim, toliko se uživim, kao da iznova proživljavam svaki trenutak.

Pokušat ću barem dio tog dojma prenijeti na papir, a onome tko ga bude čitao, nadam se, usaditi želju za takvim iskustvom!

Kakvi ljudi se prijavljuju na ovako nešto?

Koja su njihova očekivanja i ciljevi?

Kako ovo iskustvo može na njih utjecati?

Da bi to razumjeli krenut ću od sebe.

Kako sam se prijavila na program

Ja sam prosječna 25-godišnjakinja, radim na poslu 7 sati dnevno, 5 dana u tjednu, uvijek sve planiram i moram znati sve što ću raditi minimalno tjedan dana unaprijed.

Volim sigurnost koju mi donosi činjenica da mogu sve držati pod kontrolom.

Pokušavam ostati u formi pa često odem trčati, voziti bicikl, planinariti na Sljeme vikendom, živim sama i dobro funkcioniram u rutini svakodnevnog života koju sam si stvorila.

Tražeći po internetu ideju kako provesti godišnji odmor ove godine pronašla sam osmodnevni program na Velebitu.

Pročitala sam info-letak i pomislila da je to baš ono što mi treba, maknut ću se malo iz Zagreba, udaljiti se od navika i iz drugačije perspektive sagledati svoj život. Kuda me vodi, jesam li sretna u sigurnosti i stabilnosti koju mi pruža svaki dan, što propuštam i postoji li nešto drugo što bi me ispunjavalo više.

Fizički sam spremna, volim izazove, naučit ću neke nove vještine, isprobati nove aktivnosti i gurnuti svoje granice malo dalje od dvosatnog uspona na Sljeme.

Uživat ću u svježem zraku, prekrasnim krajolicima, pogledu s Velebita i upoznati nove ljude s kojima ću razgovarati na engleskom, što će mi vrlo dobro doći, jer ga inače rijetko imam priliku koristiti.

Je li to bio trenutak ludosti, ili vapaj pustolovnog djeteta u meni kojeg sam davno zaboravila, ne znam, ali ja sam se prijavila.

Brdo novih doživljaja

Osam dana, 76 prehodanih kilometara s ruksakom od minimalno 15 kilograma na leđima, po šumi, kršu i kamenu, strmim stazama i nezamislivo zahtjevnom i zastrašujućem terenu.

Spavanje u vrećama pod otvorenim nebom usred prirodnog staništa stotinu vrsta ptica i četrdesetak vrsta sisavaca od kojih su 3 velike zvijeri – medvjed, vuk i ris (na žalost nismo ih imali priliku sresti).

Pripremanje hrane na logorskoj vatri, nekoliko novo naučenih čvorova, jedno tuširanje mrzlom vodom iz bunara.

Snalaženje u džungli s kompasom i kartom na kojoj ucrtane staze više ne postoje, a one novo izgrađene nisu ucrtane.

Istražena jedna špilja, dvije stijene osvojene slobodnim penjanjem, od kojih jedna visoka 105 metara. Za predodžbu: zagrebačka katedrala, najviša je hrvatska građevina sa svojih 108 metara, onda zamislite koliko je to!

Pogled s Bačić Kuka na visini od 1300 metara, chillanje na Budakovom brdu s pogledom na Pag i druge otoke.

Spuštanje sajlom, ronjenje s bocom, 7 novih prijateljstava i jedan živčani slom.

Sve je to iza mene.

Uspjela sam!

Ponos i zadovoljstvo, koje sam osjećala cijelim svojim bićem, zadnju večer kada sam osvijestila što sam sve isprobala, uspjela i postigla u tako kratkom vremenu je toliko jak da me ponovo obuzima dok tražim riječi kako bih to opisala.

Uspjela sam, svaki dan je bio izazov za sebe, svaki dan me pripremao za ono što će usljediti, a ja sam svaki dan bila spremna na više, mogla više i postigla više.

Jesam, zaronila sam u sebe i otkrila nevjerojatnu snagu, volju i želju koja je tu u meni bila oduvijek, ali sam je pripitomila i sakrila u zidove vlastitih izbora, sljedeći u životu uvijek lakši i sigurniji put.

Teško mi je istaknuti jednu stvar kao glavni rezultat ove avanture i koja je najviše utjecala na mene, ali kada bih morala birati rekla bih da su to ljudi.

Uz pravu ekipu sve se može

Uspjeh nisam pronašla samo u sebi nego kao rezultat prekrasne suradnje potpunih stranaca stavljenih u istu borbu, spojenih, usudit ću se reći sudbinom, jer svaki je od nas bio u ovoj grupi s razlogom da na neki način utječe na život drugoga.

Moja grupa, ti čudesni ljudi, toliko različitih naravi i karaktera, jedinstvenih životnih stilova i razmišljanja, oni su bili tu za mene kada mi je bilo teško i htjela sam odustati, oni su bili ta podrška koja mi je trebala.

Smijeh, pozitiva i vedrina koja je isijavala iz njih unatoč svim krivim putevima kojima smo lutali, učinili su da niti jedan krivi put nije bio krivi.

Sve se dogodilo baš kako je trebalo, svaka odluka koju smo kao grupa donijeli krila je u sebi iskustveno učenje i svaka je bila ispravna.

Ljudi su ti koji su ovu avanturu učinili avanturom mog života!

Hvala vam.

Sada mogu sve.

Pronašla sam hrabrost u donošenju odluka, sigurnost u neplaniranome, neistraženome i neočekivanome, slobodna od navika, svoju budućnost vidim u putovanjima, baš poput ovoga.”